Film pod zvijezdama na planini

Nakon svojevrsnog prijelaznog izdanja prošle godine, kada je dijelom održana u istarskom gradiću na brijegu, a dijelom na skijalištu Petehovac iznad Delnica, manifestacija koja se tijekom prvih četvrt stoljeća svog postojanja zvala Motovun Film Festival ovog je srpnja prvi put u cijelosti zaživjela na novoj lokaciji. „Novi stari“ festival na novom je lokalitetu obnovio sva pozitivna obilježja koja su ga krasila u najboljim godinama na „brdu filmova“ u Istri. Vratili su se onaj nekadašnji duh, pozitivizam i ležernost, sve je opet nalikovalo na hedonistički filmofilski tulum iz najuspješnijih festivalskih izdanja, uz neizostavnu dobru glazbu, i dakako uz mnogo vrlo uspjelih, pa i izvrsnih filmova.

Ovogodišnji Cinehill održan je na novoj lokaciji u Gorskom kotaru / Snimio Samir Cerić Kovačević

Potpisani autor bio je članom žirija Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, zajedno s kolegama Mikeom Naafsom iz Nizozemske i Janom Storøom iz Norveške, i naposljetku je bilo pravo zadovoljstvo kad smo ustvrdili da su i naš i glavni ocjenjivački sud, u kojem su uz redatelja Danila Šerbedžiju bili turska redateljica Yeşim Ustaoğlu, njezina kolegica iz Finske Milja Mikkola te hrvatsko-španjolski glumac Luka Peroš, možda najpoznatiji po ulozi u hit-seriji La casa del papel, najviše ocjene dali istom filmu.

Posrijedi je melodrama Kad svane dan islandskog redatelja Rúnara Rúnarssona, kojeg smo prije devet godina upoznali kao autora vrlo uspjele drame Vrapci. U oba slučaja riječ je o manjinskim hrvatskim produkcijama, pa su uz producenta Igora Nolu na projektu bili angažirani i dizajneri zvuka Ranko Pauković i Ivan Zelić. Novo Rúnarssonovo dugometražno ostvarenje intrigantna je psihološka melodrama, storija o mladoj studentici Uni iz Reykyavika koja se suočava s iznenadnom tragedijom. Njezinu svježu i kako je sugerirano vrlo skladnu vezu s kolegom i vršnjakom Diddijem prekine iznenadna pogibija mladića u prometnoj nesreći u tunelu, i to upravo dok je putovao u svoj rodni kraj da bi zbog Une prekinuo sa svojom „službenom“ djevojkom. Za njezin odnos s Diddijem nije znao nitko osim njih dvoje, pa će Una odjednom biti prisiljena s jedne strane ponijeti golemi teret intimne tragedije o kojoj se nikome ne može povjeriti, a s druge pred Diddijevim prijateljima i njegovom nesretnom djevojkom iz provincije izigravati tek ožalošćenu kolegicu i prijateljicu.

Unu sjajno tumači mlada Elín Hall, lom i turbulentna emotivna stanja protagonistice dočaravajući iznimnom igrom tijela i osobito facijalnom ekspresivnošću. Njezino lice često je u krupnim kadrovima, na njemu gledatelji, koji jedini znaju pravo stanje stvari, jasno vide sve bure i oluje koje se odigravaju u njezinoj intimi, dok je prema van sućutna osoba koja je izgubila prijatelja. A kad upozna njegovu „službenu“ djevojku Klaru, Rúnarsson u njihovu odnosu postupno dodatno usložnjava stvari. Una u jednom trenutku u uvodu Diddiju kaže da nije ograničena samo na veze s muškarcima, pa kad se silom prilika pod dojmom tragedije počne zbližavati s Klarom, njihova sve izraženija prisnost ostavit će otvorenom i mogućnost veće emotivne povezanosti. Kako je istaknuto u obrazloženju FIPRESCI-jeva žirija, koje je sročio potpisani kritičar, Kad svane dan „slojevita je i odlično režirana priča o skupini mladih koji vjeruju da ih štite ljubav i međusobno prijateljstvo, da bi se na tragičan način suočili sa spoznajom da nikakve zaštite zapravo nema“.

Romantična horor-komedija Vampirica mekog srca traži suicidalnu osobu kanadske autorice Ariane Louise-Seize u određenoj se mjeri skladno nastavlja na film Sve, i kosti redatelja Luce Guadagnina koji smo početkom ljeta mogli pogledati u domaćim art-kinima. U oba slučaja protagonistice su djevojke „drugačije“ izgledom, u Guadagninovu filmu mlada ljudožderka koja se bori protiv svojih nagona i „gladi“, a u Vampirici... samo naizgled mlada krvopijka iz naslova koja ne želi zbog svoje žeđi ljude pretvarati u vampire ili ih ubijati. Za razliku od Sve, i kosti, Vampirica... je ipak komedija situacije i karaktera, koja stilom, pomaknutim likovima i tipom humora donekle podsjeća i na filmove Akija Kaurismäkija i Jima Jarmuscha, a mogu se naslutiti i utjecaji Tima Burtona te u određenim detaljima Quentina Tarantina. U vrline ovoga ostvarenja valja ubrojiti i njegovu nepretencioznost te u pravilu uspio bizaran, ali i altruističan humor.

Titulu najprovokativnijeg djela prikazanog na festivalu zaslužuje psihološka egzistencijalna drama Kalak Šveđanke Isabelle Eklöf, koja je suscenaristica zapažene fantastične krimi-drame Granica iranskog redatelja Alija Abbasija. Film koji se temelji na istinitim događajima, koje je pak njihov protagonist prethodno opisao u knjizi istoga naslova , storija je o na početku mladom Janu koji postaje žrtvom eksplicitno prikazanog seksualnog zlostavljanja od strane svoga oca. Ta će trauma trajno obilježiti protagonista i odrediti njegov život, od selidbe koja je zapravo bijeg sa suprugom i dvoje djece na Grenland preko njegovih površnih seksualnih odnosa sa svakom ženom s kojom mu se ukaže prilika (u čemu zapravo traži potvrdu svoje muškosti i utjehu), do njegova posezanja za drogom i pretvaranja u narkomana. Cjelina ima nedostataka, od neujednačene epizodne strukture preko nerazrađenog lika Janove supruge koja praktički bez riječi podnosi sve što mu se događa, do nekih ishitrenih dramaturških rješenja. To je mogući danak činjenici da je Kim Leine i suscenarist filma, pa je za pretpostaviti da je imao prevelik utjecaj na njegovo oblikovanje.